Monday, 26 June 2017

Kako napisati životopis?

Kako napisati životopis
Životopis ili CV (curriculum vitae) je najvažniji dokument kod prijave za posao. Osim stranačke članske iskaznice. Šalim se. Nekad ni to ne pomaže. No imali vi vezu, adekvatnu iskaznicu za adekvatne političke prilike ili ne, nekakav životopis morate znati sastaviti, jer ga kadrovska mora imati u bazi podataka zaposlenika. S obzirom na poprilično visok response rate od poslodavaca kojima sam slala životopis i koji su rezultirali pozivom na testiranje (potvrdila psihologinja koja radi u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje), utvaram si da znam napisati dobar životopis. Biti će da nemam posao jer nemam nikakvu stranačku iskaznicu. :/

Općenita pravila

1. životopis se šalje (može slati) u Europass formatu u ovim slučajevima:
a. kada ga tekst natječaja izričito traži
b. kod prijave u državne institucije

2. maksimalna dužina smije biti dvije (2) stranice, i to ako se traži u tekstu natječaja detaljan životopis ili šaljete otvorenu molbu, u svim ostalim slučajevima sasvim je dovoljna jedna stranica

3. životopis (dužina, oblik, podaci, jezik) se prilagođava mjestu na koje se javljate

4. ako životopis sadrži neke posebne znakove ili slike, poželjno je spremiti ga u .pdf formatu i tako ga slati, jer će u tome slučaju osobi koja ga čita stići 100% točno u onom obliku u kojem ste ga zamislili

5. zaposlenje i/ili obrazovanje/sudjelovanje u projektima se pišu obrnutim redoslijedom kako su se dogodili, odnosno, zadnje zaposlenje treba biti na vrhu popisa

6. čini se očitim, ali najvažnije u životopisu su kontakt podaci, konkretno broj telefona i/ili e-mail adresa, sve ostalo se može skratiti ili izbaciti

Krenimo detaljnije.

Europass je standardizirani format životopisa, te se traži za mjesta gdje osobe koje rade u Ljudskim resursima/kadrovskoj/HR-u ne žele ili nemaju vremena po životopisu tražiti gdje se nalaze i koje su vaše vještine, obrazovanje i radno iskustvo te na koji način ste ih vi prikazali. Zato je prikladan kada se javljate na pripravništva izvan RH, institucije EU ili na slična mjesta. Slično je i kod prijave u državne institucije (državne firme, jel), jer ionako morate priložiti potvrdu o podacima evidentiranim u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koja zapravo ima ulogu životopisa u prijavi. U svim ostalim slučajevima, bolje se sam sastavljati i oblikovati životopis jer on je na neki način odraz vaše osobnosti i vaših karakteristika.

Radna mjesta (ili mjesto) i obrazovanje se mora nalaziti u životopisu, ali količinu i koje podatke ćete napisati prvenstveno ovise o mjestu na koje se prijavljujete. Npr. ako se javljate za posao community managera, vještina koju biste trebali napisati (i imati, jasno) je poznavanje Facebook Insights alata, s druge strane taj podatak, ako se javljate za posao stručnog suradnika u Odjelu za financije i proračun nema pretjeranu važnost. Također, sam izgled životopisa nije loše prilagođavati mjestu na koje se javljate. Tako, ako se javljate u firmu gdje se nose odijela, i vaš životopis bi trebao biti formalniji. Tu vam boje nisu prijatelji, držite se klasike i black&white forme. Ako je firma opuštenija, može i vaš životopis biti malo odmaknut i vizualno atraktivniji, ali ne smije izazivati epileptične napade i/ili flashbackove na zadnji psihodelični party na kojem je njegov čitač bila/bio. Izbjegavajte podloge jer kada se životopis printa (a najčešće se printa), može se dogoditi da bude nečitljiv. Isto vrijedi za fontove: Times New Roman, Arial, Verdana, Calibri, Segoe UI su vaši prijatelji, ako se osjećate posebno funky može proći Candara. Comic Sans ne koristite nikada, nigdje, nikako općenito. Iznimka od svih pravila su grafički životopisi, koji imaju svoja vlastita pravila. Ali ekipa koja ih sastavlja i koji su u toj branši, vjerojatno imaju i vlastiti font i grafički izričaj, pa im moji savjeti (o izgledu) vjerojatno i ne trebaju.

Što se tiče informacija koje životopis treba sadržavati to su:
  • OSNOVNE/OSOBNE INFORMACIJE
Obavezno ime i prezime, broj telefona/mobitela, e-mail adresa
Opcionalno: adresa prebivališta/boravišta, datum i mjesto rođenja.
Ako imate puno podataka koje želite i/ili možete napisati, te informacije možete staviti u zaglavlje ili podnožje, kako biste uštedjeli na prostoru. Ako nemate, onda taj dio stavite u poseban odjeljak na početku životopisa. U svakome slučaju mail adresa neka bude samo jedna i neka bude u obliku ime.prezime@domena.com, nikako ne s nadimcima tipa insta.mala@domena.com i slično. Adresu i datum rođenja nije pretjerano važno napisati u životopisu, pa tako, ako imate mjesta ili ako se baš traži u natječaju, napišite, ako ne, nema potrebe.
  • OBRAZOVANJE
Ako navodite srednju školu, napišite njen pun naziv i smjer, ako postoji, posebno ako se radi o strukovnoj školi. Ako ste završili neki stupanj fakulteta, napišite njegov pun naziv i smjer, ako stupanj ima smjer (npr. Poslovna ekonomija na preddiplomskom EFZG-u). Naravno i koji stupanj ste završili, odnosno jeste li prvostupnik ili magistar ili doktor. Osnovnu školu izostavite u svakome slučaju. Nije potrebno pisati adrese obrazovnih ustanova, dovoljan je grad. Ako imate dosta neformalnog obrazovanja, seminara, tečajeva i edukacija, stavite ih u poseban odjeljak. Naravno, ne trebate ih navesti sve, nego ih prilagođavate natječaju na koji se javljate. Također i njih navodite obrnutim redoslijedom od njihova nastanka.
  • RADNO ISKUSTVO
Vrijede ista pravila kao i za obrazovanje. Navodite mjesec i godinu početka rada na određenom mjestu, naziv institucije/kompanije, vaše radno mjesto/uloga, te ako ima mjesta (ili se radi o detaljnom životopisu) koja su bila vaša zaduženja. Također sve obrnutim redoslijedom od njihova nastanka. Ako ste na radnom mjestu imali neka velika dostignuća ili rukovodili velikim brojem ljudi, radije te brojke sačuvajte za molbu ili #fingerscrossed intervju. Također, ako imate neko relevantno (za radno mjesto) volontersko iskustvo, napišite ga u ovome odjeljku. Ako imate dosta npr. studentskog radnog iskustva, pišite ono ili ona najrelevantnija, najduže i na kojem ste najviše naučili. Sudjelujete li u radu studentskih organizacija i imate neku funkciju, npr. voditelj ste nekoga tima, napišite to u ovaj odjeljak.
  • VJEŠTINE
Osobno izbjegavam one klišeje „timski igrač“ (djelomično jer i nisam baš), „komunikacijske“, „društvene“ i slično, jer volim stajati iza svega što imam napisano u životopisu, ali i zato jer osim ako se javljaš za posao negdje na dark webu, neke komunikacijske i društvene vještine moraš imati ako želiš zarađivati za život. Tako da vještine volim prikazivati tablicom ili skalom. Naravno, da i taj dio modeliram ovisno o mjestu na koje se javljam, ali strane jezike uvijek ostavljam. Pa tako, ako je neka IT firma u tablicu stavim računalne jezike koje znam i na kojoj razini. Također, kojim računalnim alatima se znam koristiti i do koje razine, ovisno gdje se javljam.
U odjeljak s vještinama volim staviti i nagrade, dostignuća, mjesta na natjecanjima i certifikate i diplome koje imam jer smatram da su oni kvalitativan (negdje i kvantitativan) dokaz neke vještine.

I za kraj…

Mislim da nije loše, ne nužno samo u detaljnom, staviti odjeljak DODATNE INFORMACIJE s nekim vašim profesionalnim ciljevima, interesima i hobijima (posebno ako mogu biti relevantni za radno mjesto). Isto tako, ako vam je diplomski/seminarski rad vezan uz posao koji biste obavljali na radnom mjestu, navedite ga.
b, Dora

Sunday, 25 June 2017

Kako skužiti je li natječaj „namješten“?

Mislim da je najbolje početi s ovom temom, jer je preduvjet za sve ostalo. Sve što ovdje napišem je isključivo rezultat mog iskustva i onoga što sam ja doživjela, ne rekla-kazala. Naravno, ne mogu garantirati da se ta iskustva mogu primijeniti na sve situacije i sve natječaje za posao. Pišem ovo iz razloga jer me ljuti što sam zbog nekih natječaja izgubila vremena i novca, iako zapravo od početka nisam imala šanse. Ali i zato jer me tema zaposlenosti zanima i zaista bih željela da se neke stvari promjene. Možda, tko zna, neki ministar ili netko tko ima utjecaj ili želju da se stvari promjene, a glasniji je od mene, ovo pročita, pa se stvari zaista promjene. #whoknows
Dakle, kod nekih natječaja je toliko očito da su namješten, pa te boli gledati ih. Neki su finije zamotani i daju ti lažnu nadu, a neki su zaista legitimni. Problem nisu ti prvi, već oni fino zamotani jer zbog njih gubiš vrijeme, energiju i najvažnije novac koji zapravo nemaš. Pa kako onda razlikovati fino zamotane od legitimnih? Tragovi i hintovi koje treba gledati su: previše specifični uvjeti, bilo da se radi o količini radnog iskustva (npr. 9 mjeseci gdje je inače praksa godinu dana), znanju stranog jezika (točno određen certifikat i točno određena razina) ili posjedovanje točno određenih certifikata/diploma. Zatim, tu su čudnovati formalni uvjeti. Npr. kada nije važno radno iskustvo za mjesto voditelja/ravnatelja i sl. Također i kada nije jasno određeno koje dokumente prijavi treba priložiti.

Također, postoji razlika između privatnog i javnog sektora. Prema dosadašnjem iskustvu testiranja i intervjua za poslove u privatnom sektoru, većina mi se barem činila legitimnima. No Ljudski resursi (HR) iz tog sektora imaju tendenciju ignoriranja prijava, koju si ja tumačim time da imaju osobu na umu za taj posao, pa imaju dovoljno obzirnosti da me ne gnjave pozivom na testiranja koja ionako neću proći. Pravi Minesweeper su državne institucije koje su obavezne javno objaviti natječaj za posao. Izgled i tekst tih natječaja je manje-više jednak, tako da je često nemoguće znati. Naravno, tu je forum.hr koji je najčešće u pravu. Pravilo, kojeg sam se počela držati od nedavno, je da kod prijave, ako ne znam nikoga tko može provjeriti je li natječaj legitiman, izbjegavam mjesta koja uzimaju hrpe ljudi na SOR. To je politika zapošljavanja koju zapravo i podupirem jer mislim da je u redu da netko tko godinu dana radi za 2600 i (nadam se) nešto nauči bude nagrađen s ugovorom o radu. To pravilo sam uvela nakon što sam pet mjeseci potratila samo na jedan natječaj (radilo se o više radnih mjesta, ali svejedno). Prvo se 2 i po mjeseca nisu javljali, onda su me mjesec i pol mučili s jednim, pa drugim testiranjem, pa razgovorom, pa psiho testovima, pa razgovorom s psihologom. A onda sam još mjesec dana čekala rezultate. Potrošila sam skoro 1000 kuna na putovanje, a zapravo se nisam trebala ni javljati. I nakon toga se još par puta ponovilo. Zato bih voljela da se kadrovske službe u državnim firmama kada imaju „određene“ kandidate za radno mjesto, drže one rečenice u tekstu natječaja „1 godina radnog iskustva na određenim/sličnim/odgovarajućim poslovima“ i odbiju me u startu (dogodilo mi se i to).

Isto tako, prestala sam se javljati na natječaje za posao na portalu moj-posao.hr koji su objavljeni u ime agencija za zapošljavanje (Adecco, Dekra, Electus, Manpower, Selectio, Smartflex, Trenkwalder), prvenstveno jer do sad nisam dobila odgovor na niti jednu prijavu, niti me tko zvao na testiranje.
b, Dora

Monday, 19 June 2017

Kako se zaposliti?


S obzirom da sam nedavno poslala svoju stotu (manje-više) prijavu za posao, očito da baš i ne znam odgovor na to pitanje. Ali sam u ovih godinu dana aktivnog traženja posla postala ekspert za pisanje životopisa i molbi, naučila razaznati „namješten“ natječaj od onog koji to nije (barem tako mislim) i puno drugih stvari za koje smatram da bi bilo korisno podijeliti. Možda nekome i pomognem. Ili nekoga nasmijem. A možda i oboje, ako budne sriće.

Za početak, malo statistike...

Ne samo zato jer ja zaista volim statistiku, nego i zato jer ponekad ona može služiti kao dobra utjeha npr. Ali mama svi su pali ispit. Ili Samo nas par je prošlo. Dakle, posao tražim aktivno od siječnja 2016. godine. U studenom 2015. godine sam završila stručno osposobljavanje, u prosincu položila stručni ispit. U veljači sam bila na Erasmus razmjeni, a od svibnja do kolovoza sam traženje posla stavila na led jer sam imala jedan privatni angažman i jedan fantastičan ljetni posao koji su zahtijevali punu posvećenost, a ja volim posao raditi temeljito. Tako da moje traženje posla traje nekih 13 mjeseci. Prije završetka SOR-a sam bila na par testiranja, a prije samog SOR-a nisam vodila evidenciju, tako da ova (moja) statistika nije 100% točna i potpuna, ali može dati dobar uvid.

Ukupan broj poslanih prijava: 99 (cca 7 po mjesecu, jedna svaki četvrti-peti dan) od toga
- prijava na natječaj za posao: 88
- otvorena prijava: 11

Broj poslodavaca koji su odgovorili na prijave: 65 (65,6%)
- odgovor na prijavu na natječaj za posao: 60 (68%)
- odgovor na otvorenu prijavu: 5 (45%)*
* NAPOMENA: radi se o odgovorima na otvorenu prijavu koje mi je uputila živa osoba (najčešće osoba iz HR-a), nisam računala automatski odgovor, ako bih ih dodala, tada bi bilo ukupno 8 odgovora (72%)

Broj prijava koje su rezultirale pozivom na testiranje ili razgovor: 42 (65%)
- prijava na natječaj za posao: 40 (67%)
- otvorena molba: 2 (40%)

Razlozi zbog kojih 23 prijave nisu rezultirale pozivom na testiranje ili razgovor:
3 - kod otvorenih molbi, spremljen životopis u bazu podataka, trenutno nemaju potrebu za zaposlenicima mojega profila
11 - ne ispunjavam formalne uvjete natječaja
8 - moje obrazovanje i radno iskustvo ne zadovoljavaju poslodavca
1 - pozicija interno popunjena u međuvremenu

Kod neispunjavanja formalnih uvjeta natječaja, radilo se o:
2 - nisam imala navršenih 12 mjeseci (godina dana) radnog iskustva u struci/odgovarajućim poslovima, tj. upisanih u evidenciju iz HZMO-a
3 - nisam imala dovoljno radnog iskustva općenito
2 - imala sam previše radnog iskustva
2 - nisam imala radnog iskustva dovoljno na odgovarajućim poslovima
1 - previsoka stručna sprema
1 - neodgovarajuća stručna sprema

I tu ću stati sa statistikama, zasada. Statistiku ulaska u drugi krug testiranja nema smisla davati jer je puno natječaja imalo samo jedan krug (razgovor), a nekoliko natječaja je bilo poništeno. Također, neki selekcijski procesi još uvijek u tijeku, tako da ne bi bila ni točna.

Ako itko zaluta na ove stranice, recite mi koji je vaš response rate? Koliko dugo tražite posao?
b,  Dora

NAPOMENA: svi brojevi su zaključno s datumom 31.05.2017.

Tuesday, 15 December 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Državni stručni ispit

Dok sam još uvijek u istoj tematici i dok su sjećanja svježa... dojmovi s polaganja državnog stručnog ispita.
Državni stručni ispit
Sukladno Zakonu o državnim službenicima, državni stručni ispit (DSI) sam mogla (ne i bila obvezna) polagati nakon obavljenog/odrađenog stručnog osposobljavanja. Znači nisam ga mogla polagati prije nego odradim SO. Prijavu za DSI su slali iz MjestaGdjeRadim, odnosno osoba zadužena za kadrovske poslove. Sva potrebna dokumentacija (izvadak iz Matične evidencije HZMO-a, preslika diplome, program SO-a i prijavnica na DSI) je poslana u Ministarstvo uprave sredinom rujna. Uglavnom se rješenje o datumu DSI ne čeka dugo, no meni i mojim kolegama se odužilo iz nekog razloga. Rješenje s datum polaganja 05.12., smo dobili tek 09.11., znači manje od mjesec dana prije. =( Tih 26 dana za učenje, je još bilo umanjeno za 6 dana koje sam morala provesti na poslu, jer mi je SO završilo 16.11.

UČENJE
Dakle za učenje mi je ostalo čistih 18 dana. Gradivo nije toliko teško, koliko ga zapravo količinski mnogo ima. Zaista je opsežno i zahtjeva kod nekih dijelova veliku koncentraciju. To je, barem meni, veliki problem, jer je moja koncentracija baždarena na pola sata, maksimalno 45 minuta. Nakon toga, ako ne napravim pauzu, moj mozak će odlutati, a ja mogu "prijeći" i deset stranica, a zapravo ništa neće ostati u glavi. Nekoliko mlađih kolega s posla koji su DSI relativno nedavno polagali su nas uplašili, posebno općim djelom ispita. S današnjeg gledišta dobro da jesu, s obzirom na to koliko malo vremena smo imali, jer da nisu, previše olako bismo DSI shvatili i vjerojatno ne bismo prošli.
Moj plan učenja je bio sljedeći: prvi dan od saznanja kada je ispit sam počela s laganim čitanjem literature općeg djela. Računala sam da zakonodavstvo posebnog djela znam jer sam ga praktički svakodnevno koristila, osim toga kolege koje su DSI polagale su nas upozorili na koje dijelove da obratimo pažnju, tako da sam ga ostavila za kraj. To čitanje je trajalo tjedan dana, a radilo se o onom tjednu kada sam još radila. Kada sam prestala s SO, sam počela lagano učiti po predmetima prema pitanjima koja se nalaze na stranici Ministarstva.
Najduže sam se zadržala na Sustavu državne uprave i Europskoj uniji. Sustav državne uprave je toliko kompliciran (ne samo zbog količine gradiva, jer nema toga toliko), nego, kada taj dio prođeš, shvatiš da nam država zapravo super funkcionira s obzirom to koliko ureda, zavoda, voditelja, zamjenika, službi, agencija i blesavoća svakakvih ima. S druge strane, Europska unija, nije teška, samo ima puno podataka i puno datuma koje treba popamtiti, a odgovori na pitanja koja se nalaze na stranici Ministarstva nisu najsretnije oblikovani. Na momente se čine kao da su prepisani iz nekog pamfleta. Najlakši mi je bio Ustav, jer je najkraći, relativno normalno napisan i trenutno vrlo aktualan. Učila sam po nekoliko sati dnevno, nekada bi vrijeme učenja bilo kraće od pauze, ali kada sam sjela, stvarno sam čitala to gradivo, podvlačila bitne dijelove i pokušavala zapamtiti. Uglavnom, malo sam si bila spora, jer je plan bio da EU dovršim do 01.12., no nisam. Dovršila sam je u noći 03.12. na Autobusnom kolodvoru. Naime, 02.12. sam bila na koncertu koji je završio u vrijeme kada više niti jedno prometalo ne vozi iz Zagreba u MjestoGdjeŽivim. Tako da sam na kolodvoru prolazila zadnje stranice moje divovske skripte do pola pet ujutro. Kada sam došla doma, odspavala sam do podne, doručala (doručkovala i ručala, ne) i krenula na posebni dio. Petak, dan prije ispita, sam već bila toliko umorna od svega i od same pomisli da ponovno nešto učim mi se dizao želudac. Jednostavno se nisam mogla koncentrirati dovoljno da pamtim. Pa sam išla po pitanjima od prijašnjih ispita. I onda... je krenuo blagi napad panike jer mi se činilo da apsolutno ništa više nemam u glavi. Do negdje pola dva u noći sam čitala nešto (više se i ne sjećam što) i onda se do pola četiri vrtila u krevetu. Ne znam ni kada niti jesam li uopće zaspala.

ISPIT
Ispit se bio u pola 9 u Ministarstvu uprave. Čim smo došli, ušli smo u zgradu i čekali u predvorju. Oko pola devet se pojavila jedna jako draga žena (tajnica moje grupe) i počela nas prozivati. Nakon toga moju grupu je odvela u podrum, tamo smo sjeli za stolove. Tada je došla do svakoga od nas, uz predočenje osobne iskaznice i potvrde da je plaćen naš ispit, nam podijelila zadatke iz posebnog dijela. Inače pravilo je da prvo polažeš posebni dio, pa nakon toga opći. Posebni dio se sastoji od praktičnog zadatka (npr. ako je tvoje mjesto osposobljavanja bilo vezano za donošenje rješenja, tu ćeš morati donijeti neko rješenje) ili ćeš dobiti set pitanja na koja moraš odgovoriti. Nakon toga, odeš do "svoje" tajnice sa riješenim zadatkom i ona te odvede do tvog ispitivača za posebni dio. Kada završiš s usmenim, ponovno odeš do nje i ona te tada počinje usmjeravati ispitivačima iz općeg djela. Osim iz EU, svi ostali ispitivači ispituju dva predmeta. Tako je jedan ispitivač iz Ustava i Sustava državne uprave, jedan iz Službeničkih odnosa i Sustava lokalne i područne (regionalne) samouprave i jedan iz Upravnih postupaka i upravnih sporova (znan i kao ZUP/ZUS) i Uredskog poslovanja.
Što se samog načina ispitivanja tiče, zaboravite na fakultetski način ispitivanja jer nema veze s ovime. Kada kažem fakultetski, mislim na to da ti se nekada (s pravom) čini kao da te žele srušiti. Moji ispitivači su svi do jednoga bili maksimalno fer, pristojni i normalni. Taj neposredan pristup i mirnoća su mi uvelike smanjili stres, "opustili" me i smirili. To ne znači da ćeš proći ako ne znaš, jer nećeš, ali ako znaš neće te gnjaviti, nego ti završavati rečenice ili te prekinuti. Ako ne znaš, postaviti će ti potpitanje ili te barem usmjeriti ka pravome odgovoru. Ono što je još ogromna razlika između faksa i DSI je da će ispitivači cijeniti, a neki čak i forsirati da daš odgovor svojim riječima. Moja ispitivačica iz Službeničkih odnosa nije nikako drugačije niti htjela. Mislim moraš imati znanje i što točno spada pod gdje, ali je željela da na pitanja odgovaramo kroz ono što smo naučili ili iskusili na poslu kojem smo bili.

Sad kad je sve gotovo, mogu reći da mi je taj ispit mi je bio jedno od najstresnijih iskustava u životu. Te subote sam bila toliko rastresena, da sam ujutro kada sam se šminkala, stavila noćnu kremu za lice, a to sam shvatila tek kada sam se vratila i vidjela je otvorenu. Možda je bilo stresno zbog malo vremena koje mi je bilo na raspolaganju, ali kada bolje razmislim, da sam imala više vremena, opet bi jednako učila. Danas s nekoliko sijedih vlasi u kosi više, mogu reći da sam imala dovoljno vremena za učenje, da sam dovoljno znala, ali isto tako mislim da sam imala i sreće s ispitivačima.

Za kraj, par nejasnoća koje vidim da često uzrokuju nesporazume:
- rješenje o datumu DSI dolazi na adresu vašeg poslodavca, ne vama, u dva primjerka, jedan od ta dva primjerka vam poslodavac mora uručiti (prije polaganja, naravno)
- pitanja koja se nalaze na stranici Ministarstva uprave su posve dovoljna za učenje. Neće vas pitati baš po tim pitanjima, ali njima je pokriveno čitavo gradivo
- ono što u svakome slučaju olakšava pismeni dio posebnog djela je da možeš ponijeti sve materijale koji ti mogu pomoći: nacrte rješenja, zakone koje koristiš, dopise koje si slao... sve!

Ako imate nekih pitanja, slobodno mi se obratite na mail neongreen.bike@gmail.com ili tu ostavite komentar
b, Dora

Tuesday, 8 December 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Dio peti: važniji linkovi

Za kraj, linkovi na web stranice na kojima sam pronašla većinu informacija, ili barem mogla pitati za većinu informacija.
Dnevnik stručnog osposobljavanja web stranice
MINISTARSTVO FINANCIJA – IZVRŠENJE PRORAČUNA
Vjerojatno najvažnija i najposjećenija stranica na početku svakog mjeseca. To je stranica na kojoj saznajem kada dobivam naknadu. Mi se nalazimo ili u drugoj ili u trećoj tranši naknada za nezaposlene - točke 3.2. ili 3.3. stavka. Prva tranša su uglavnom naknade nezaposlenima, a onda se u drugoj i trećoj preraspodjele sredstva po uredima HZZ-a za stručno osposobljavanje. Kad smo kod toga, od dosada primljenih 13 naknada (jer sam počela raditi sredinom mjeseca), najranije mi je sjela 04.09. (jedini put tako rano, zamalo me herc strefio), a najkasnije 9. u mjesecu (listopad, veljača i siječanj), jednak broj puta mi je sjela 6. u mjesecu (studeni, srpanj i svibanj).

FACEBOOK STRANICA HZZ-a
Druga najvažnija stranica, a usko vezana uz prvu. Na toj stranici divna duša iz HZZ-a objavljuje kada su u sustav unesena plaćanja za novčane pomoći (tj. naše naknade) polaznicima stručnog osposobljavanja i za nezaposlene po kojim uredima. Ako je ikada upoznam, dobiti će Dorinu s Domaćicom.

E ovo je stranica na kojoj piše baš sve i gdje možeš pitati baš sve o SO-u, bez obzira gdje "stručnariš". Stranica na kojoj se nalaze informacije s terena.

MINISTARSTVO UPRAVE - DRŽAVNI STRUČNI ISPIT
Ako ste prema programu i ugovoru o SO-u obveznik polaganja Državnog stručnog ispita (DSI), tu su pitanja na koja moraš znati odgovor, kako bi ga položio, složena prema stručnoj spremi.

MINISTARSTVO UPRAVE - ZAPOŠLJAVANJE U DRŽAVNOJ SLUŽBI
Stranica gdje se na jednom mjestu objavljuju svi poslovi u državnim firmama, uredima i institucijama. Možda i neće biti od neke koristi na početku stručnog osposobljavanja, ali pred kraj svakako vrijedi obratiti pozornost na nju. To kažem jer većina tih poslova traži godinu dana iskustva, ali kada u oglasu napišu godinu dana iskustva imajte u vidu da će vas vrlo vjerojatno odbiti, čak i ako vam nedostaje nekoliko dana do te godine iskustva.

Sljedeći tjedan, bonus post s dojmovima sa stručnog ispita. ;)
b, Dora

Tuesday, 1 December 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Dio četvrti: Odjeća i uredska politika

... su drugi i treći izazov stručnog osposobljavanja, a možda i najvažnije lekcije koje nosim sa sobom dalje u svijet rada.

UREDSKA POLITIKA
...je definitivno najteži, mentalno i fizički (pri tome mislim naučiti kada držati jezik za zubima), izazov s kojim sam se suočila kada sam počela raditi na MjestuGdjeRadim. Možda je razlog jer je moje studentsko radno iskustvo (oko četiri godine kod dva poslodavca) bilo vezano uz privatni sektor. Možda i jer sam idealist i bila sam svježe diplomirani entuzijast, pun raznoraznih važnih "saznanja" i "mudrosti" koje nas na fakultetima uče. Kako god, skoro sve je palo u vodu u prvih mjesec-dva dana rada. Jedno po jedno.
Prva i osnovna stvar koju sam shvatila je da se rad kod privatnika, bilo da se radi o velikoj firmi (npr. Hrvatski telekom) ili nekoj koja broji desetak zaposlenika, potpuno razlikuje od rada u državnoj javnopravnoj instituciji (moram početi koristiti terminologiju državnog stručnog ispita ;)). Kod privatnika entuzijazam za radom i učenjem, kvalitetan rad i radna statistika, pa čak i pojavljivanje na poslu na vrijeme možda neće uvijek biti nagrađeni, ali u svakom slučaju će biti primijećeni. U velikoj većini "državnih firmi" to neće biti slučaj iz zapravo vrlo jednostavnog i logičnog razloga. To nitko ne prati jer nikome nije stalo. Drugi razlog je što se kod tog famoznog ocijenjivanja državnih službenika, od strane njihovih nadređenih, nitko nikome ne želi zamjeriti, davši mu zasluženu ocjenu. I sad to promatraču izvana može biti čudna situacija, meni iznutra svakako je bila, a onda shvatiš da to što je netko nekome formalno nadređen, ne znači da on zapravo ima ikakav autoritet nad tom osobom.
Pun ideala i faksovskih saznanja, se tada upitaš kako je to moguće?! E pa u državnim institucijama je to češće pravilo nego iznimka. Razlozi variraju: od toga da ta ekipa teže dijeli privatno od službenog, može biti i da je (trenutno) niže rangirana osoba upala na to mjesto preko veze, sve do nedostatka liderskih sposobnosti nadređenog... No radi se i o jednom toliko očitom razlogu koji zapravo bode u oči: loše koncipiran sustav ocijenjivanja državnih službenika. Ocijene koje su nisu kvantitativne, velik broj zgrada nema sustav praćenja rada zaposlenika na njihovom radnom mjestu (pri tome mislim na kartice za ulaz i izlaz iz prostorija), pa je zapravo kontrola dolaska i odlaska s posla nepostojeća, ali i loše koncipirane kriterije kod zapošljavanja ili ostanka na poslu.
Rezultat svega toga je ogroman i težak državni aparat koji nije fleksibilan, a nažalost, još manje je funkcionalan i efikasan. Zato su državne firme postale toliki klišej.

Nefleksibilnost, koja je najčešće proporcionalna godinama zaposlenika, djelomično se može opravdati kod starijih zaposlenika koji su pred mirovinom (Ne diraj miš! Ne klikaj to!), no dobar dio srednje generacije kao da se boji učiti nešto novo. No postojanje srednje generacije u državnim firmama je ionako u tragovima, zbog zabrane zapošljavanja, a posljedice toga će se osjetiti za nekih pet godina kada velik dio stare generacije ode u mirovinu bez da je znanje prenio na sljedeću generaciju.
Druga, ali ne manje važna stvar je naučiti kada držati jezik za zubima, kada ne reagirati na provokacije, kome što reći... Posebno na početku, kada još ne znaš tko je s kime dobar i tko koga zna. Kako sam već rekla, taj dio mi je bio posebno težak jer mi je teško "odglumiti" poštovanje prema osobi koju ne poštujem i koja je nestručna u tome što radi. Moram priznati da sam se dobro držala, jedina provokacija na koju sam nasjela, jedini put kada sam pukla i pomalo izgubila kompas je bila tri tjedna prije kraja SO-a. Taj "incident" je jedina stvar na koju nisam ponosna u ovih godinu dana.
Naime, kao i u svakoj drugoj firmi, i u mojoj postoji zločesta ogorčena baba. Nekad je ta baba cura od tridesetak godina koja je prvenstveno nezadovoljna svojim privatnim životom, pa se iskaljuje na podređenima i strankama, ali nekada, kako kod mene, je to žena pred mirovinom koja mora sve i svakoga komentirati, koja se bavi poslom svakoga drugoga, osim svojim. Ona je glavni ekspert za sve teme i sve zna o svemu, a da nije nosom provirila iz dvorišta. Uglavnom, počela je davati savjete jednoj kolegici (koja je na stručnom) vezano uz državni stručni ispit (kojeg ova nije položila niti polagala uopće, niti joj je itko od djece ili rodbine ili poznanika polagao - znači nema apsolutno ikakav doticaj s DSI-jem), na što sam je ja ispravila. Valjda sam je uvrijedila osporivši njenu tezu (koju je nakon par rečenica i sama promijenila), jer je, valjda nakon što je ostala bez argumenata, rekla nešto u stilu da sam toliko glupa da ja taj stručni neću nikada položiti. Tu sam stvarno izgubila strpljenje i shvatila da sam zbilja glupa što s glupom osobom uopće raspravljam (ono prvo te spuste na svoj nivo, a onda dotuku iskustvom). Tada sam stala, rekla "Pa s kime se ja to uopće raspravljam?!" pokupila svoje stvari i otišla. Ova je nastavila vikati za mnom "Mala imaš kratak fitilj, to ti nije dobro!". Incident visokih tonova je završio tako da mi se ova više nije obratila, a začudo o njemu se i nije baš previše raspravljalo, barem ne u mojoj blizini.

ODJEĆA
Nakon turobne, pomalo prozaična tema, barem na prvi pogled. Odjeća i odijevanje su moja slaba točka. Nisam imuna na modu, volim lijepu odjeću i često zalutam na modne blogove (Guerrilla Girl, Peony Lim i Park and Cube su moji favoriti), ali zbog nekih fizičkih i novčanih predispozicija nisu svi snovi ostvarivi. Moja modna "estetika", zbog alergije na umjetne materijale, je u startu poprilično ograničena i učinila od mene materijal-snoba. Znači pri kupnji odjeće moram posebno paziti na sastav; jedno pamuk, viskoza, koža i kombinacije tih materijala s niskim postotkom umjetnih materijala dolaze u obzir. Znači već u startu je moj izbor uži. Kvalitetna odjeća je skuplja, a kada je budžet ograničen, to može biti nezgodno. Posebno za posao, odnosno za radno mjesto koje zahtjeva poštovanje određenog dress code-a.
Iako to nigdje nije bilo određeno niti izričito spomenuto, neka pravila su ipak postojala: ne trenirke (očito), ne prekratke suknje i hlačice, ne previsoke pete, ne duboki dekolte, ne otvorena leđa, ne prozirno... Iako neka od tih pravila mogu biti prekršena (npr. pete - žene, trenirka - muškarci), svjestan si da će te prokomentirati. Ako odobravaju tvoj izbor, tada će te vrlo vjerojatno "ispipkati", prstima probati materijal veste ili majice koju imaš na sebi, pitati te gdje si to kupila; a ako ne odobravaju tada će te pogledati od glave do pete i poslije detaljno analizirati. Sve što nosiš i kako nosiš biti će primijećeno. Od nas mladih se i očekuje da pomalo uzburkamo vode novim kombinacijama. 
Kako nemam neki određeni stil, ono što sam obukla ovisilo je prvenstveno jesam li se sjetila navečer pripremiti si odjeću. Ako jesam, bila sam ok, ako nisam (srećom, to su bili rijetki dani), bila sam nesparena i pomalo čudna, ali uredna. MjestoGdjeRadim, srećom nije previše formalna sredina, ali sam je ja tako shvatila, tako da su moju radnu uniformu činile prvenstveno košulje/bluze i hlače. Za zimskih mjeseci bih preko košulje obukla i vestu ili kardigan. Trudila sam se barem jednom u dva tjedna obući suknju ili haljinu. Za ljetnih mjeseci, kada sam na posao biciklirala (#biketowork), sam najčešće na nogama imala stan smithke jer su zbog svog izgleda dovoljno formalne za posao, osim toga, potpuno su kožne, pa mogu i pod cipele proći.
Na odjeću sam trošila malo, najviše u prva tri mjeseca, možda i do pola naknade jer je trebalo nabaviti "uredsku" odjeću. Spasila su me božićna i novogodišnja, pa onda i zimska sniženja.

Bome sam se raspisala... =)
b, Dora

Tuesday, 24 November 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Dio treći: Godišnji, bolovanja i slobodni dani

Godišnji bolovanje slobodni dan stručno

GODIŠNJI ODMOR
Pravo na godišnji odmor se stječe nakon šest mjeseci, a problematika i sva pravila su određena člancima 55. do 64. Zakona o radu, člancima Pravilnika o radu institucije ili poduzeća u kojem obavljate stručno osposobljavanje i kolektivnim ugovorom. S time da je minimalan broj dana na koje imaš pravo četiri tjedna, odnosno 20 radnih dana.
Za vrijeme godišnjeg odmora naknada koju primamo s HZZ-a se ne smanjuje. 
Znači da u teoriji uzmeš mjesec dana odmora neprekidno, dobiti ćeš puni iznos naknade. Ja sam imala pravo na 26 dana GO-a. Dodatnih 6 dana sam dobila zbog složenosti poslova (+5 dana, pretpostavljam da to ima i neke veze sa strukom) i navršenih godina života (+1 dan, jer sam starija od 25). Kada se uzima/planira godišnji, mogu postojati i neka pravila na koliko "rata" se on može uzimati i koliko minimalno određena "rata" može trajati. No, kako se radi o nama "stručnjacima", uglavnom je to vrlo fleksibilno, ili je barem bilo kod mene. Jedino pravilo koje je obavezno je da barem jedan dio (negdje je uvjet, prvi dio) mora trajati minimalno neprekidno 2 tjedna. Plan korištenja GO-a, kako se to stručno zove, donosi se na početku kalendarske godine, ali najkasnije do kraja travnja. Kod mene se donosio u travnju, ali ja sam već u siječnju "rezervirala" prvi dio zbog InMusica. Osim toga, taj tjedan su bila dva neradna dana i kakav bi ja to bila državni službenik da sam takvu priliku ostavila neiskorištenu za spajanje vikenda s vikendom?! Ostatak godišnjeg sam podijelila na dvije rate, prva je bila dva puna tjedna u srpnju, druga tjedan i po u kolovozu. Ostalo mi je još pet dana koje sam ostavila za slučaj testiranja i intervjua zadnja dva mjeseca SO-a.
Postoji još jedna caka koju treba znati. Recimo da počneš s radom u kolovozu i prema pravilu od šest mjeseci pravo na GO imaš tek u veljači, no s obzirom da si počeo raditi u godini prije, imaš pravo na dio godišnjeg u istoj godini u kojoj si počeo raditi. U ovom slučaju radilo bi se o nekih 5 dana, mislim da se računa po ključu: svaki mjesec rada jedan dan). Koliko uzmeš dana za GO tada, to se oduzima od ukupnog zbroja za GO kada se donese plan.
Sad kada sam ispričala sve o godišnjem, moram nadodati da 2016. baš i neće biti naklonjena za spajanje. =(

BOLOVANJE
Pravila za bolovanje su najblesavija od svih pravila s kojima sam se susrela. Ozbiljno. Znači, kod mene je pravilo da prvi dan bolovanja moraš dostavit doznake u firmu. Ok, može netko umjesto tebe, ali poanta je opet ista. Znači ako imaš temperaturu i vrućicu i sav se treseš, moraš ići doktoru da to potvrdi i napiše to sve jer moraš donesti papire u firmu taj dan. Sve što imam reći na to je:
#facepalm
Tijekom bolovanja, naknada ostaje ista, ne umanjuje se za dane izostanka s posla. Ajde, barem nešto.

SLOBODNI DANI
Uzimanje slobodnih dana (ili dana u kojima je radnik oslobođen od rada) je uređeno Pravilnikom o radu i kolektivnim ugovorom. Tu sve piše. Također, i za to vrijeme naknada ostaje ista. No, želim samo skrenuti pažnju za što sve imate pravo na slobodne dane, odnosno na što sve sam ja imala (ne kažem iskoristila): vjenčanje, pogrebi, sindikalni sportski susreti (to preporučam!), dobrovoljno darivanje krvi...
Samo kratko da dodam, sindikalne sportske susrete preporučam iz više razloga, prvenstveno jer ljude s kojima radite toliko opuštene (pristojan termin) nikada ne budete vidjeli, i drugo, jer ljudi koji su na stručnom iz drugih područnih ureda vam mogu postati vrlo bitan kontakt u budućnosti.

b, Dora

Tuesday, 17 November 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Dio Drugi: Pozitivne i negativne strane SO-a

Prvi dan doma. Moram priznati, čudan osjećaj... Trebati će mi vremena da se naviknem. Srećom imam tonu literature za stručni ispit koju treba pročitati i naučiti, pa nemam previše vremena za razmišljanje. Tako da odmah krećemo na pozitivne i negativne strane stručnog osposobljavanja.
Dnevnik stručnog osposobljavanja

POZITIVNE

Money! Money! Money!

Čini se očitim razlogom, ali znam da ima onih s teorijom "Zašto bi radio/la za 2400 kada mogu za punu plaću?". Naravno, to bi bio legitiman razlog za ne otići na SO kada bi ponuda poslova bila tolika da je na tebi da samo odabereš posao koji želiš raditi, za koji si se školovao i imaš ga. No ne živimo u utopiji. Ne znam jednu osobu koja je stručnom kako bi se osposobila za rad (ironično, zar ne?), mladi idu na SO jer nikako da dobiju pravi posao. Moj primarni razlog zašto sam pristala na SO je novac, neću lagati. Jer kada sam prešla na tamnu stranu dvadesetih, postalo mi je bruka i sram tražiti majku novac. Kao student imaš popriličnu ponudu studentskih poslova i zaradiš ponekad lijep iznos sa strane, a onda diplomiraš i lagano se sve što možda i imaš ušteđeno sa strane, počne topiti. Iskreno nema ništa gore nego tražiti roditelje 7 kuna za kavu s dvadeset i šest godina.

Radne navike

Malo manje površan razlog. Shvatila sam da je SO dobar način da nakon faksa ponovno (ili uopće) steknem radne navike. Zašto? Za vrijeme studiranja zamijenila sam dan za noć, predavanja su mi bila svakako, određen broj izostanaka je ok, ali nije da sam ih trebala nekome opravdavati. Hoću reći, nije bilo prave kontrole moga (ne)rada, a dolasci i ispunjavanje obaveza ovisilo je meni samoj i mojoj savjesti ili nedostatku iste. Posao nije takvo mjesto, ono je više kao prisustvo na nastavi u srednjoj školi koje se plaća i gdje domaću zadaću pišeš u školi.
Moje „prirodno“ vrijeme za odlazak na spavanje je između 3 i 5 ujutro, a buđenje oko 10. Buđenje u vrijeme kada sam prije odlazila na spavanje mi je bila jedna od najtežih navika koje sam morala usvojiti. Prvih mjesec dana sam bila kao zombi i konstantno neispavana.
Također, tu je i stvar koju vam nitko ne kaže, a to je da MORATE svaki dan ići na posao. I sad se ta rečenica čini blesava, jer ono D! Pa normalno da moraš ići svaki dan na posao. Ali onda dođe kiša i baš ti je lijepo toplo ispod pokrivača, a ti se moraš ustati i ići na tu kišu i moraš ići na posao. Ili si prekinula s dečkom i jedino za što si sposobna je dić glavu i vidjet gdje je novi paket papirnatih maramica, ali moraš ići na posao. Posebno je to teško prvih šest mjeseci dok nemaš pravo na godišnji. Ali nekako u tih prvih šest mjeseci sam već oguglala. Ili, voljela bih misliti, stekla radne navike.

Uredska politika

Stručno osposobljavanje je gotovo savršena prilika za naučiti kako se nositi s teškim ljudima i situacijama, kompliciranim sustavom, ali i naučiti kako taj sustav i birokracija funkcionira. Taj dio mi je kao osobi bio ogroman izazov, jer mi je teško pokazati ili odglumiti poštovanje prema osobi koju ne poštujem i koju smatram nestručnom. Državne firme su prepune takvih ljudi – onih koji su tu jer ih je Netko postavio ili ostavio na mjestima koja nisu zaslužili niti strukom niti radom, a nažalost previše često, najmanje znanjem i stručnošću. Ali detaljnije o tome za koji tjedan, jer je to tema koja sama zaslužuje svoj prostor.

Radni odnos koji to zapravo i nije

Stručno nije radni odnos po definiciji, ali ima skoro sve elemente radnog odnosa. Upravo zato je tih godinu dana jako dobar način za „naučiti“ kako raditi i sve te neke začkoljice i specifičnosti rada, a da zapravo ne radim. Ako je ikada postojalo vrijeme i mjesto na kojem mogu napraviti neke potencijalne pogreške i saznati koje su granice koje mogu prijeći u međuljudskim odnosima, koji su neki radni kompromisi na koje mogu pristati, a na koje ne, ovo je definitivno to. Osim toga naučila sam koje su fore s uzimanjem bolovanja, godišnjeg, slobodnih dana, i sve te „ozbiljne“ stvari, na mjestu i poziciji koja nije toliko ozbiljna.

Godinu dana iskustva

… a super je što se ta godina računa u staž i kao godina iskustva, ali ne i kao radni odnos. Da bolje pojasnim: Kako se radi o stručnom osposobljavanju za rad BEZ zasnivanja radnog odnosa, ako ste mlađi od 30 godina, budući poslodavac može ostvariti neke pogodnosti ako nas zaposli. Da sada tu ne ulazim u problematiku i sve cake ovo i ovo su mjesta na kojima ima više informacija. Valja ih sve naučiti pa kada me na sljedećem razgovoru za posao pitaju "Zašto bi Vas trebali zaposliti?" mogu reći "Evo zato!".
A čak i ako to ne želi ili iz nekog razloga ne može iskoristiti, imam godinu dana relevantnog iskustva rada u struci što se računa. Itekako.

Uvijek možeš otići

To je još jedan od par razloga zašto sam prihvatila SO i zašto sam ga prihvatila u MjestuGdjeRadim. Zato jer sam znala da uvijek mogu otići ako/kad dobijem bolji posao. Znala sam da mogu posao tražiti za vrijeme stručnog, a za to vrijeme dobivam naknadu (novce, jel) i radim i dobivam tu famoznu godinu iskustva. Ja sam posao počela tražiti tek krajem osmog i tijekom devetog mjeseca, pri tome mislim da sam se tek tada počela javljati na natječaje i slati životopise. Također, kada sam trebala dati plan za godišnji, ostavila sam pet dana za testiranja i intervjue. Tek tada sam počela tražiti posao, jer sam skužila da zapravo želim odraditi SO i položiti DSI, osim toga nikada ne znaš kamo te život odvede i bolje da iskoristim ovu priliku sada kada nisam još posve zaboravila učiti i kada taj ispit zapravo netko drugi plaća.

NEGATIVNE

Rotacija radne snage

Stručno je postalo doslovce rotacija radne snage. Radnike za SO traže svi i traže se sa svim stručnim spremama. Mislim da netko tko kaže da ne može naći ni to, ili laže ili je nevjerojatno izbirljiv. Naravno da je super „maknuti se“ s burze na godinu dana raditi i biti plaćen, ali ovakva situacija će postati neodrživa vrlo brzo. Kako sam već napisala, stručno nije loše, ali mislim da bi trebalo napraviti neke izmjene. Prvenstveno više kontrole od strane HZZ-a, detaljnije propisani programi rada, tako da se ne dogodi da ti zapravo najmanje radiš ono što ti je napisano u programu. Također, kada neka institucija traži veći broj „stručnjaka“, mislim da bi bilo fer da ih razmjerno tom broju i ostavi u radnom odnosu. Poslodavci zaboravljaju da imaju pogodnosti ako su prvi poslodavac radniku, što je nakon stručnog idealna situacija, jer ne moraš gubiti niti dana na obučavanje tog radnika. Ta, zapravo, vrlo mala caka bi spriječila masovno rotiranje mladih radno sposobnih osoba, koje su u naponu i intelektualne i fizičke snage, ali bi i nas "stručnjake" natjerala na malo natjecanje, jer je bi pravi radni odnos bila poprilično dobra motivacija.

Iskorištavanje radne snage

Nisu sva stručna takva, ali dobar dio njih se svede na iskorištavanje radnika. Razlog tome su slaba kontrola s HZZ-a i/ili loše i dvosmisleno napisani programi SO-a. Iskreno, ja sam svojim stručnim poprilično zadovoljna, niti u jednom trenu se nisam osjećala kao da me (previše) iskorištavaju. Do jučer, kada mi je "kolegica" iz ureda (iako mi nije mentor, ali mi daje većinu radnih zadataka i ako ću biti iskrena. nekih 80% njenih spisa sam ja rješavala), kada je shvatila da mi je zadnji dan, na stol je naredala hrpicu spisa koje bi ja kao trebala riješiti prije nego odem. Bez riječi, bez upute. Pasivno agresivno i vrlo bezobrazno. Onda sam se ja malo napravila luda i kada je nije bilo pregledala sam površno te spise. One kod kojih sam ja pokrenula postupak i napravila rješenja, sam dovršila, a one koji su mi bili posve nepoznati sam ignorirala. Znam, #inyourface.
Kolege iz nekih područnih ureda iz drugih županija i mjesta nisu bili toliko sretni, jer su neki od njih gotovo pola svog stručnog odradili radeći posao koji nije primjeren njihovoj stručnoj spremi, no što je puno gore, niti bi tamo smjeli biti s obzirom na program i ugovor koji su potpisali. Sama sam radila puno veći opseg poslova od onoga koji je u mom programu. Želim naglasiti da se ne žalim na posao, nego na to što ti poslovi nisu opisom uključeni u program. A žalim se zato jer upravo taj program SO-a služi kao potvrda budućem poslodavcu kao dokaz o radnom iskustvu u struci.

Puno radno vrijeme

Tijekom mog stručnog sam prečesto imala osjećaj kao da gubim vrijeme. Taj osjećaj nije bio samo posljedica činjenice koje sam bila jako dobro svjesna: da sam na tom radnom mjestu godinu dana i bez obzira na to koliko dobro radila i sposobnom se pokazala, neće me zaposliti. Zapravo više toga da gubim minimalno osam sati svaki dan na mjestu koje od mene crpi energiju, a često ne iziskuje tako veliku intelektualnu snagu, dok bi barem dio tog vremena mogla bolje iskoristiti. Vjerujem da je taj osjećaj posebno bio jak kod onih „stručnjaka“ za 1600. Možda bi bilo bolje kada bi stručno bilo na pola radnog vremena, jer naknada koju primaš za SO kao nezaposlena osoba je zapravo puno prikladnija tom radnom vremenu. Također, ovisno o tome koliko ozbiljno vaše osposobljavanje shvate vaši nadređeni i mentori, vi ne sjedite i buljite kroz prozor tih 8 sati, nego netko mora odvojiti od svog vremena da bi vam nešto pokazao i naučio vas nečemu. Znači, taj netko ne radi svoj posao. Najveća ironija je u tome što to čemu vas uči zapravo dugoročno nema smisla jer vas ne uči kao budućeg kolegu, nego se to ponavlja iz godine u godinu, sljedeće godine će te iste riječi ponavljati nekome drugome.

Money! Money! Money!

S novcem sam počela, s novcem ću i završiti. Iznos od 1600 kn je zaista bio sraman, 2400 je malo manje. I znam da sam rekla da je išta bolje nego ništa, i još uvijek stojim pri tome, ali mislim da stručno ima smisla i financijski se isplati jedino onima koji ga koriste u mjestu ili na razumnoj daljini od mjesta gdje žive. Ne želim reći da svi moramo u Zagrebu raditi (ili što je trenutno popularno, vani), nego prigovaram iznosu zbog kojeg se još minimalno za jednu godinu odgađa naše osamostaljivanje. Istina je da iznos može biti uvećan za putne troškove do maksimalno 1000 kn. Ali, dovoljno je samo napraviti računicu koliko te košta život ako si sam ili ako živiš doma.

Rezultat: 6:4 za SO. Zanimljivo...

b, Dora
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...