Tuesday, 10 November 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Dio Prvi: Uvod

Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa
Za točno tjedna dana biti ću doma. Nakon 12 mjeseci, 52 tjedna ili 356 dana završiti će mi stručno osposobljavanje (za rad bez zasnivanja radnog odnosa). Tih godinu dana je ponekad bilo ispunjeno do u minutu, najčešće i ne baš toliko, ponekad sam došla doma sretna, ponekad iscrpljena, ponekad frustrirana. Ali svaki put sam došla pospana. =) Nakon godinu dana relativne sigurnosti i rezervirane 2/3 dana, čeka me klatarenje po kući (koje će mi zbilja trebati, ali nadam se da neće dugo trajati) i potraga za poslom (i to, isto se nadam, neće dugo trajati).Možda ću se osjećati malo izgubljeno. Dosadno mi neće biti, ali sigurno ću imati osjećaj kao da mi nešto fali. Onaj osjećaj kao da bi nešto trebala napraviti, a ne znaš ili se ne možeš sjetiti što. To znam jer već sad si ne mogu zamisliti da ne idem na posao i da sam stalno doma. Mislim da ću se početi oblačiti kao da idem na posao, čisto da ne ispadnem iz fore. Zbilja ne želim biti u trenirci svaki dan.

Zašto sad ovo piskaram? Zato jer imam potrebu napisati nešto o ovom jednogodišnjem radnom iskustvu. Možda ovo nitko nikada ne pročita, a možda se baš netko zbog toga što tu pročita odluči za neko stručno osposobljavanje ili odluči da to nije za njega. Ne pišem ove „mudre“ rečenice zato jer je moje stručno osposobljavanje bilo unikatno, nego baš zato što je bilo tipično. Kako vas ne bi zatrpala jednim ogromnim tekstom, moju priču i iskustvo sa SO-om ću rascjepkati na pet postova kroz pet tjedana. U ovom dijelu ću ispričati osnove informacije o tome što radim i gdje i kako sam se uopće odlučila za stručno.

Prvo: Par osnovnih informacija
Diplomirala sam u srpnju 2014. godine. Prvo sam iskoristila tih mjesec dana ili koliko već, a da se ne trebam prijaviti na HZZ. Znači: sunce, more i uživancija. Onda sam sa zadnjim ljetnim kišama postala dio statistike. Savjetnica me pitala želim li se prijavljivat na stručna, ja sam pristala pod uvjetom da je u mjestu iz kojeg jesam. Tako mi je na mobitel krajem devetog mjeseca došla njena poruka da MjestoGdjeRadim i BankaXYZ traže „stručnjake“. Znači moja „potraga“ za stručnim je trajala oko mjesec dana. 
Važna informacija koju možda ne znaju svi: Niste obavezni javljati se na oglase za stručno, dok za pravi posao jeste. 
Sredinom desetog mjeseca sam imala intervju u MjestuGdjeRadim, a već prije 1.11. sam imala povratnu informaciju da sam primljena, ali da čekaju odobrenje sa zavoda, a to se može i zna odužiti. Moram isto reći da NISAM upala preko veze. ;) Prošla sam i u drugi krug razgovora u BanciXYZ, a priželjkivala sam da mi se i oni jave, jer mi je taj posao bliže struci i jer je logika da je u privatnom sektoru veća vjerojatnost da me ostave. Onda u petak, 14.11., popodne, dok sam kuhala pekmez, nazvala me žena iz kadrovske MjestaGdjeRadim i rekla da bi trebala donesti potvrdu s kolodvora za putne troškove u ponedjeljak. 

JA: „Dobro, u koje vrijeme Vam odgovara?“
„Pa u ponedjeljak kada dođeš na posao.“ :ONA
JA (nakon par sekundi tišine): „Ovaj ponedjeljak?“
„Pa da, nitko ti nije javio? Došlo je odobrenje sa zavoda! U ponedjeljak počinješ raditi“ :ONA

I sad me totalno nespremnu uhvatila, jer sam si ja lijepo isplanirala da ću u tih mjesec dana, koliko treba da me odobre sa zavoda, kupiti si robu za posao, srediti si sve obaveze, a sad imam malo više od 48 sati za sve to! Osim toga još sam bila u fazi čekanja odgovora iz BankeXYZ, koji se još uvijek nisu javili (Mislim ono… koliko dugo cura treba čekati na poziv prije nego shvati da im baš i nije stalo?! Šalim se, poslije sam saznala da tada ionako nisu nikoga uzeli), a kako rekoh, to stručno sam priželjkivala. I što sad? Razmislim si, pa ok, uzmem ovo, ako me budu zvali iz Banke, prebacim se na to. I tako je 17.11. krenulo moje prvo službeno kvazi-zaposlenje. 

Drugo: Par informacija o mjestu gdje radim
MjestoGdjeRadim je javna državna institucija. Područni ured je u MjestuGdjeŽivim. Nije veliko brojem zaposlenika; kada sam došla bilo je oko 60-ak ljudi, uključujući petero nas na stručnom osposobljavanju. I po apsolutno svemu zadovoljava kriterije tipične „državne firme“. Prosječna starost je dobrano prešla 50 godina, a radni staž većine radnika daleko nadmašuje moje godine života, ima nekoliko šaltera i svi znaju sve o svima (dobro, sad nisam fer, jer je to ponajprije posljedica veličine MjestaGdjeŽivim). 
Posao koji radim je zapravo pravničke naravi – najvećim djelom se sastoji od donošenja rješenja nakon kontrole spisa, slanja dopisa strankama, raznoraznim institucijama, postupanja prema dopisima i obavijestima raznoraznih institucija… Čak bi rekla da je zanimljiv, jer ima neke dinamike u sebi i raznolikosti. Nije pretjerano zahtjevan, ne traži veliku odgovornost, imam prilike pokazati inicijativu i samostalnost. Ako bih bila posve iskrena, većinu vremena ga radim u drugoj brzini, a čak i tako ponekad ispadam prebrza. Uglavnom, zadovoljna sam. Ne kuham kave, iako ponekad ima dana kada bih radije da je takav. Realno, posao je najčešće razmjeran iznosu kojeg dobivam, to jest, ja sam svoju „brzinu“, nakon što sam na početku radila kao luda, prilagodila tome iznosu.

b, Dora

… ali i što ja smatram da bi se trebalo i moglo promijeniti.

…kako tražiti i otići na bolovanje, godišnji i koja su pravila za uzimanje slobodnih dana.

Moj drugi i treći najveći izazov SO-a.

…na koje treba obratiti pozornost i koji bi se trebali naći među „fejvritsima“.

BONUS: Državni stručni ispit

No comments:

Post a Comment

Thank you for stopping by and reading my blog.
Feel free to leave a comment, opinion or advice.
Dora

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...