Tuesday, 1 December 2015

Dnevnik stručnog osposobljavanja | Dio četvrti: Odjeća i uredska politika

... su drugi i treći izazov stručnog osposobljavanja, a možda i najvažnije lekcije koje nosim sa sobom dalje u svijet rada.

UREDSKA POLITIKA
...je definitivno najteži, mentalno i fizički (pri tome mislim naučiti kada držati jezik za zubima), izazov s kojim sam se suočila kada sam počela raditi na MjestuGdjeRadim. Možda je razlog jer je moje studentsko radno iskustvo (oko četiri godine kod dva poslodavca) bilo vezano uz privatni sektor. Možda i jer sam idealist i bila sam svježe diplomirani entuzijast, pun raznoraznih važnih "saznanja" i "mudrosti" koje nas na fakultetima uče. Kako god, skoro sve je palo u vodu u prvih mjesec-dva dana rada. Jedno po jedno.
Prva i osnovna stvar koju sam shvatila je da se rad kod privatnika, bilo da se radi o velikoj firmi (npr. Hrvatski telekom) ili nekoj koja broji desetak zaposlenika, potpuno razlikuje od rada u državnoj javnopravnoj instituciji (moram početi koristiti terminologiju državnog stručnog ispita ;)). Kod privatnika entuzijazam za radom i učenjem, kvalitetan rad i radna statistika, pa čak i pojavljivanje na poslu na vrijeme možda neće uvijek biti nagrađeni, ali u svakom slučaju će biti primijećeni. U velikoj većini "državnih firmi" to neće biti slučaj iz zapravo vrlo jednostavnog i logičnog razloga. To nitko ne prati jer nikome nije stalo. Drugi razlog je što se kod tog famoznog ocijenjivanja državnih službenika, od strane njihovih nadređenih, nitko nikome ne želi zamjeriti, davši mu zasluženu ocjenu. I sad to promatraču izvana može biti čudna situacija, meni iznutra svakako je bila, a onda shvatiš da to što je netko nekome formalno nadređen, ne znači da on zapravo ima ikakav autoritet nad tom osobom.
Pun ideala i faksovskih saznanja, se tada upitaš kako je to moguće?! E pa u državnim institucijama je to češće pravilo nego iznimka. Razlozi variraju: od toga da ta ekipa teže dijeli privatno od službenog, može biti i da je (trenutno) niže rangirana osoba upala na to mjesto preko veze, sve do nedostatka liderskih sposobnosti nadređenog... No radi se i o jednom toliko očitom razlogu koji zapravo bode u oči: loše koncipiran sustav ocijenjivanja državnih službenika. Ocijene koje su nisu kvantitativne, velik broj zgrada nema sustav praćenja rada zaposlenika na njihovom radnom mjestu (pri tome mislim na kartice za ulaz i izlaz iz prostorija), pa je zapravo kontrola dolaska i odlaska s posla nepostojeća, ali i loše koncipirane kriterije kod zapošljavanja ili ostanka na poslu.
Rezultat svega toga je ogroman i težak državni aparat koji nije fleksibilan, a nažalost, još manje je funkcionalan i efikasan. Zato su državne firme postale toliki klišej.

Nefleksibilnost, koja je najčešće proporcionalna godinama zaposlenika, djelomično se može opravdati kod starijih zaposlenika koji su pred mirovinom (Ne diraj miš! Ne klikaj to!), no dobar dio srednje generacije kao da se boji učiti nešto novo. No postojanje srednje generacije u državnim firmama je ionako u tragovima, zbog zabrane zapošljavanja, a posljedice toga će se osjetiti za nekih pet godina kada velik dio stare generacije ode u mirovinu bez da je znanje prenio na sljedeću generaciju.
Druga, ali ne manje važna stvar je naučiti kada držati jezik za zubima, kada ne reagirati na provokacije, kome što reći... Posebno na početku, kada još ne znaš tko je s kime dobar i tko koga zna. Kako sam već rekla, taj dio mi je bio posebno težak jer mi je teško "odglumiti" poštovanje prema osobi koju ne poštujem i koja je nestručna u tome što radi. Moram priznati da sam se dobro držala, jedina provokacija na koju sam nasjela, jedini put kada sam pukla i pomalo izgubila kompas je bila tri tjedna prije kraja SO-a. Taj "incident" je jedina stvar na koju nisam ponosna u ovih godinu dana.
Naime, kao i u svakoj drugoj firmi, i u mojoj postoji zločesta ogorčena baba. Nekad je ta baba cura od tridesetak godina koja je prvenstveno nezadovoljna svojim privatnim životom, pa se iskaljuje na podređenima i strankama, ali nekada, kako kod mene, je to žena pred mirovinom koja mora sve i svakoga komentirati, koja se bavi poslom svakoga drugoga, osim svojim. Ona je glavni ekspert za sve teme i sve zna o svemu, a da nije nosom provirila iz dvorišta. Uglavnom, počela je davati savjete jednoj kolegici (koja je na stručnom) vezano uz državni stručni ispit (kojeg ova nije položila niti polagala uopće, niti joj je itko od djece ili rodbine ili poznanika polagao - znači nema apsolutno ikakav doticaj s DSI-jem), na što sam je ja ispravila. Valjda sam je uvrijedila osporivši njenu tezu (koju je nakon par rečenica i sama promijenila), jer je, valjda nakon što je ostala bez argumenata, rekla nešto u stilu da sam toliko glupa da ja taj stručni neću nikada položiti. Tu sam stvarno izgubila strpljenje i shvatila da sam zbilja glupa što s glupom osobom uopće raspravljam (ono prvo te spuste na svoj nivo, a onda dotuku iskustvom). Tada sam stala, rekla "Pa s kime se ja to uopće raspravljam?!" pokupila svoje stvari i otišla. Ova je nastavila vikati za mnom "Mala imaš kratak fitilj, to ti nije dobro!". Incident visokih tonova je završio tako da mi se ova više nije obratila, a začudo o njemu se i nije baš previše raspravljalo, barem ne u mojoj blizini.

ODJEĆA
Nakon turobne, pomalo prozaična tema, barem na prvi pogled. Odjeća i odijevanje su moja slaba točka. Nisam imuna na modu, volim lijepu odjeću i često zalutam na modne blogove (Guerrilla Girl, Peony Lim i Park and Cube su moji favoriti), ali zbog nekih fizičkih i novčanih predispozicija nisu svi snovi ostvarivi. Moja modna "estetika", zbog alergije na umjetne materijale, je u startu poprilično ograničena i učinila od mene materijal-snoba. Znači pri kupnji odjeće moram posebno paziti na sastav; jedno pamuk, viskoza, koža i kombinacije tih materijala s niskim postotkom umjetnih materijala dolaze u obzir. Znači već u startu je moj izbor uži. Kvalitetna odjeća je skuplja, a kada je budžet ograničen, to može biti nezgodno. Posebno za posao, odnosno za radno mjesto koje zahtjeva poštovanje određenog dress code-a.
Iako to nigdje nije bilo određeno niti izričito spomenuto, neka pravila su ipak postojala: ne trenirke (očito), ne prekratke suknje i hlačice, ne previsoke pete, ne duboki dekolte, ne otvorena leđa, ne prozirno... Iako neka od tih pravila mogu biti prekršena (npr. pete - žene, trenirka - muškarci), svjestan si da će te prokomentirati. Ako odobravaju tvoj izbor, tada će te vrlo vjerojatno "ispipkati", prstima probati materijal veste ili majice koju imaš na sebi, pitati te gdje si to kupila; a ako ne odobravaju tada će te pogledati od glave do pete i poslije detaljno analizirati. Sve što nosiš i kako nosiš biti će primijećeno. Od nas mladih se i očekuje da pomalo uzburkamo vode novim kombinacijama. 
Kako nemam neki određeni stil, ono što sam obukla ovisilo je prvenstveno jesam li se sjetila navečer pripremiti si odjeću. Ako jesam, bila sam ok, ako nisam (srećom, to su bili rijetki dani), bila sam nesparena i pomalo čudna, ali uredna. MjestoGdjeRadim, srećom nije previše formalna sredina, ali sam je ja tako shvatila, tako da su moju radnu uniformu činile prvenstveno košulje/bluze i hlače. Za zimskih mjeseci bih preko košulje obukla i vestu ili kardigan. Trudila sam se barem jednom u dva tjedna obući suknju ili haljinu. Za ljetnih mjeseci, kada sam na posao biciklirala (#biketowork), sam najčešće na nogama imala stan smithke jer su zbog svog izgleda dovoljno formalne za posao, osim toga, potpuno su kožne, pa mogu i pod cipele proći.
Na odjeću sam trošila malo, najviše u prva tri mjeseca, možda i do pola naknade jer je trebalo nabaviti "uredsku" odjeću. Spasila su me božićna i novogodišnja, pa onda i zimska sniženja.

Bome sam se raspisala... =)
b, Dora

No comments:

Post a Comment

Thank you for stopping by and reading my blog.
Feel free to leave a comment, opinion or advice.
Dora

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...