Thursday, 20 July 2017

Ordinary Love

Post posve drugačije tematike. Vjerojatno se neće svima svidjeti i neće se moći poistovjetiti sa svime napisanim (svih pet-šest ljudi koji će možda ovo i pročitati), ali imam potrebu već neko dulje vrijeme izbaciti iz sebe što za mene jest ljubav. Možda bi zato bilo bolje da je ovaj tekst ostao zapisan u mome dnevniku ili na nekome papiru, ali kako pokušavam overthinkanje izbaciti iz života, stisnuh gumb „objavi“ prije nego izanalizirah svaku moguću posljedicu stiskanja tog istog gumba. Budite spremni na malo višu razinu patetike.
amor psiha ljubav beč belvedere

Upisala sam neki dan riječ „love“ u tražilicu svog media playera i izbacio mi je 470 pjesama (iliti mogućih odgovora na pitanje). Upisala sam onda „ljubav“ izbacio mi je još 26 pjesama. Imam oko 5000 pjesama na kompu, znači da oko 10% njih spominje izričito ljubav u svome naslovu.
Upitala sam i Google „What is love“, postoji oko 477.000.000 mogućih rezultata i trebalo mu je oko 1,14 sekundi da ih pronađe i izbaci. Pitala sam ga „What is life“, za 0,58 sekundi izbacio je 2.260.000.000 mogućih rezultata. Znači da je lakše pronaći odgovor na smisao života (0,53 sekunde, 141.000.000 rezultata), nego definirati ljubav. Barem matematički gledano. Nisam pitala Bing.
Pa što je onda ljubav? Naravno da postoje različite vrste ljubavi. Ja recimo vooooolim sir. Mascarpone jedem ravno iz posudice. I da nekim slučajem postanem netolerantna na laktozu, e pa mogu me odmah sahraniti. Volim i svoju obitelj i prijatelje, ali (povremenu) odvojenost od njih ne shvaćam odviše dramatično. S druge strane… postoji Osoba koja mi svaki dan sve više nedostaje i odvojenost od nje me ispunjava tugom.


Nisam nikada bila zaljubljena. Ne barem na način na koji ja ljubav shvaćam. Dosada. Bilo je zanimljivih i dobrih momaka u mom životu, koji nisu željeli biti samo moji prijatelji, ali ja bih zbrisala (nekad i doslovce) prije nego je išta postalo ili moglo postati iole ozbiljno jer se jednostavno nisam osjećala prirodno i opušteno pored njih. Usprkos njihovim fantastičnim osobinama, ophođenju prema meni, zajedničkim interesima, izgledu… jednostavno „palili su mi alarme“, umjesto da „pale“ nešto drugo, if you know what I mean. ;)
Zato kada se pojavio On i kada su se umjesto alarma počeli paliti svakakvi osjećaji i svašta nešto čudno što sam po prvi puta u životu osjetila, osjećala sam se kao da letim bez instrumenata. Onako super ti je, fantastičan osjećaj, ali ono ne znaš di ideš i dok ti mozak glasom konduktera naređuje „Eeeej, mala, je'l hoćeš na sjever il' jug, odluči se!“, srce cvrkutavo mumlja na japanskom, a nisi ni znala da zna japanski. Pa ti živi u takvoj disonanci. Čak je i PMS bolji u najgorim verzijama i danima.


Ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. To je „samo“ kemija. Ali ona je preduvjet za ljubav. Jednostavno moraš moći "kliknuti" s nekime, mora te privlačiti, "dotaknuti" te na jednoj drugoj, netjelesnoj razini. Sjećam se prvog trena kada sam ga vidjela, sjećam se što je nosio. To je (barem meni) bio onako jedan filmski trenutak. Sjećam se da sam ušla u prostoriju u kojoj je osim njega bilo još dvadesetak ljudi, ali kao da nisam vidjela nikoga drugoga, kao da nitko drugi nije bio bitan. Sjećam se da sam im govorila što sam trebala ispričati, jer sam im bila „šef“, a on se stalno meškoljio na stolici i znam da me živcirao jer nikako nisam mogla skužiti tko je i zašto mu nisu smiješni moji pokušaji da prikažem simpatičnim svoje kašnjenje. To je bilo kao nekakva konstantna svjesnost njegove prisutnosti u vremenu i prostoru. Bad case of tunnel vision.
Uglavnom, kroz sljedećih desetak dana svakodnevnog druženja, polako se „nešto“ počelo razvijati. Sada kada razmišljam, ne mogu odrediti neki određeni trenutak kada je počelo. Sve je nekako polako, lijepo i prirodno išlo. A onda me je pitao želim li biti njegova cura i po prvi puta u životu kada sam čula to pitanje nisam osjetila napad panike, dobila želju da trčim do Kine, sjednem na prvi avion koji bilo kamo ide i ne vratim se više, nego jedan nevjerojatan osjećaj apsolutnog mira i sreće. Znate, ono kao kada slažete velike puzzle ili sudoku i kada trebate staviti još zadnja dva-tri komada i gotovi ste. Nekako kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Ali mislim da tada to još uvijek nije bila ljubav.


Naše svakodnevno druženje je trajalo još sljedećih tjedan dana, ali tada sam se morala vratiti u svoj grad. Vidjeli smo se svaki put kada sam došla u Zagreb, što je bilo otprilike svaka 3 tjedna, barem nakratko, ali smo konstantno sljedećih 5-6 mjeseci bili na mobitelu. Mislim da ne postoji tema o kojoj nismo razgovarali. Tako se, barem s moje strane, počela razvijati ljubav, iako tada nisam znala prepoznati i imenovati tu silinu osjećaja koje je izazivao u meni. A možda sam se i bojala priznati samoj sebi, jer je bio sve što sam ikada željela od dečka (i partnera), a takve stvari se ne događaju u stvarnosti. Barem ne mojoj.
Kroz te naše razgovore i druženja sam u njemu vidjela ne više samo dečka, nego muškarca. S integritetom, koji poštuje svoje dogovore i obaveze. Koji ima jedno nevjerojatno velikodušno srce koje uporno skriva, pa me iznenadi svaki put i često ostavi bez teksta. Što mi zapravo nije bio problem, jer sam nekada imala osjećaj kao da smo spojeni na isti server i da možemo komunicirati bez riječi. Kojem sam vjerovala, uz kojeg sam bila apsolutno sigurna i zaštićena, i najvažnije, uz kojeg sam mogla biti ja. Postala sam svjesna i njegovih mana i „nedostataka“, ali ono što me zapravo začudilo je to da ga nisam imala potrebu „ispravljati“ ili „preodgajati“. Djelomično jer mu to nije ni bilo potrebno, ali najviše zato jer sam ga prihvatila točno takvog kakav je, jer na neki način smo se nadopunjavali u karakterima, ali slagali u vrijednostima. A to je mislim jedna od ključnih stvari u vezama. 


A onda se dogodio život i nabacio u kratkom razdoblju previše loptica za žongliranje i Njemu i meni, pa je jedna definitivno morala pasti i razbiti se. Našli smo se pod pritiskom obaveza i očekivanja i želja i puno drugih stvari. Daljina je samo pogoršala stvari. I kada smo najviše trebali biti jedno uz drugo, najmanje smo vjerovali, prvenstveno u sebe i sebi, u onog drugog, pa kako onda vjerovati u vezu?
Da ga volim, već dugo zapravo, shvatila sam ne samo zbog toga što je ostavio bolnu prazninu koju koliko god pokušavala ne mogu zatrpati, nego i kada sam osvijestila koliko sam ga u budućnost ugradila. Kada sam shvatila da to sada znači da nećemo sljedeći Star Wars gledati skupa. Ni do kraja Last Samurai. Ni Game of Thrones. Da bi neka druga cura mogla biti pored njega kada diplomira. Da nećemo nigdje putovati skupa. Ni jesti skupa. Da mu se nešto bilo loše bilo dobro dogodi da neću ja tugovati ili se radovati s njime. Niti da ga mogu nazvati kada dobijem posao, niti kada dobijem 13 odbijenica u jednome danu. Da će se netko drugi smijati njegovim forama. Da nećemo skupa sjediti u tišini na jednoj od onih klupa na Štrosu i gledati Zagreb. Da neće probati moj pekmez. Ni pitu. Da postoji toliko toga što sam mu htjela reći i ispričati, što će ostati nerečeno i neispričano. A ničije druge komentare i kritike ne bi radije čula.


Ali to je stvar s vezama i ljubavi, more izbaci hrapav i izbrazdan kamen, ali trudom valova, vrijeme taj kamen oblikuje u nešto. Zdrave veze i brakovi koji su opstali, ne traju zbog toga jer se partneri ludo "vole" ili jer među njima postoji ona privlačnost i kemija kakva je bila na početku. To nestane, kada i ako se partneri trude vrati se s vremena na vrijeme, ali to fizički ni biološki nije moguće stalno. Opstaju jer ih veže puno dublja povezanost od toga, veže ih prijateljstvo i uzajamno poštovanje, zajednička vizija. Zajednički svijet kojeg stvaraju zajedno na svojim vrijednostima i oslikavaju zajedničkim uspomenama. To je puno snažnije. Veze koje se temelje isključivo na strasti(ma), brzo ishlape i ispušu se. Kada se te prenaglašene emocije povuku, tada zapravo dolazi i ostaje ljubav. Tada se odlučujete, (ne)svjesno za tu određenu osobu, jer vam je nezamislivo da se odvojite od nje. I to nije odluka koju donesete jednom, to se odlučujete svakoga jutra i svake večeri. Jer je ta osoba toliko dio vas i toliko vas nadopunjava da vam je teško zamisliti ikoga drugoga umjesto nje pored vas, a ispunjava vas tugom (i ljubomorom) mogućnost da bi netko umjesto vas bio pored nje. Jer želite i spremni ste zajedno rasti i mijenjati se. Raditi sendviče u 3 ujutro. Ne biti uvijek u pravu. Ne biti uvijek sam sebi na prvom mjestu. Ne biti ponosan. Dati joj svoj kolač. Gledati film koji ti se ne sviđa, samo zato jer on to voli. Biti spreman ići na koncert grupe koju ne možeš smisliti, jer ona to voli. Ne ljutiti se zato što želi studirati daleko, jer ti je važno da je on sretan.
Ljubav se nikada ne stvori u trenu, za ljubav je potrebno vrijeme kako bi sazrela, kako bi se prepoznala. A tada je trebaš željeti i znati sačuvati, njegovati. Ali što je najvažnije, moraju je oboje osjećati i željeti je sačuvati i biti spremni na neke žrtve. Ako tome nije tako, tada je ljubav i poštovati želju osobe koja želi otići, zauvijek ili privremeno, makar ti se srce trga na tisuću komada. Jer ne možeš nikoga natjerati da osjeća nešto što ne osjeća i nema smisla nekoga „zatočiti“ svojom ljubavi. Osim toga, kažu da Prava Ljubav ima naviku vratiti se.
što je ljubav
Od svih pjesama koje imam, mislim da „Ordinary Love“ najbolje daje odgovor što je ljubav i kakva ona treba biti. Boriš se za i s osobom, ne protiv nje. Ljubav ima neku svoju čudnu logiku i neobične algoritme spajanja. Poveže srca samo tako, često ne poštujući pravila razuma. Njegovo srce postane tvoje i tvoje njegovo, ma koliko ste fizički udaljeni ili koje su razlike među vama, i ništa na svijetu ne može vas zapravo i zadugo udaljiti. Ako ti ljubav ne donosi mir, ako ne možeš voljeti u miru,  biti u tišini s tom osobom, ako ne možeš obavljati jednostavne, dosadne i banalne stvari s njom, neće ti iskreno zadovoljstvo dati ni one nevjerojatne.

S kršćanskog gledišta Bog je ljubav i prava ljubav može trajati samo ako je blagoslovljena i usidrena u Bogu i zato ja ljubav vidim kako je opisan susret Ilije s Bogom u Knjizi kraljeva (1 Kr 19, 11-13)
11Glas mu reče: "Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi." Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; 12 a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. 13 Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas i reče: "Što ćeš ovdje, Ilija?"

Ljubav ne dolazi glasno i destruktivno, niti te čini takvim. Ona dolazi u tišini, polako utirući svoj put i donoseći mir, a onda je kao takva, kada gori, a ne izgara, nevjerojatna sila. Eto, barem ja tako mislim...

💙, Dora

No comments:

Post a Comment

Thank you for stopping by and reading my blog.
Feel free to leave a comment, opinion or advice.
Dora

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...